Tambura je trzalačko kordofono glazbalo na kojem se zvuk proizvodi trzanjem trzalicom po žicama. Sastoji se od tri osnovna dijela: trupa, vrata s hvataljkom i glave. Trup (koji se još naziva i korpus, zvekalo, tijelo) može biti izrađen iz izdubljenog komada drveta klena, šljive, javora, duda, oraha, jasena i slično kakav većinom imaju bisernice i kruškolike tambure. Trup tambure također može biti sastavljen i lijepljen od savijenih i ravnih daščica. Oblik trupa može biti ovalni, kruškoliki, tikvasti ili violinskog tipa (Ferić, 2011: 29).
Na udubljeni dio tambure - trup, lijepi se gornja tanka daščica glasnjača koja pojačava zvuk titrajuće žice i služi kao rezonator. Vrat se nastavlja na trup tambure i može biti izrađen u jednom komadu drveta zajedno s trupom ili zasebno iz drugog komada drveta te nalijepljen na trup. Na gornjoj ravnoj strani vrata pričvršćene su prečnice koje odvajaju polja. Glava (čivijište) kod starijih je tambura imala šiljat ukrašen oblik dok je kod novijih pužoliki (usp. Ferić, 2011).
Tambura ima nekoliko vrsta, jedna od njih je tambura danguba poznata i kao tambura za samca. Dangubu pod inventarnim brojem POH-444/1920 otkupio je Franjo Ksaver Kuhač u Novom Sadu krajem 19. st. Izrađena je iz svijetlo žutog olaštenog komada drveta. Čivijište na kojem se nalaze ključevi za štimanje tambure je crno i olašteno, a na prednjoj je strani umetnuta metalna ploča. Danguba ima 5 metalnih čivija i 5 žica a na vratu tambure nalazi se 11 pragova.
Tamburu šaru (zvanu još i sekundašica) pod inventarnim brojem POH-447/1920 za Kuhača je 1863. godine u Osijeku izradio graditelj glazbala Pavao Štefinović. Izradio ju je sasvim vjerno prema staroj trožičnoj tamburi primašici, međutim, umjesto tri, stavio je četiri žice i time, smatra Kuhač, napravio grešku. Razlog ove zamjene pomodne je prirode. U to se vrijeme smatralo staromodnim izrađivati tamburu s tri žice pa je u strahu da netko ne pomisli kako je on "tamburar staroga kova", Štefinović umjesto tri stavio četiri žice.
